“Svakog 9.aprila samo molim Boga da mi da snage da preživim taj dan. Jer, opet, svaki dan sam na poslu, poslije sa djecom, nešto kod kuće i skrenem misli sa tog događaja, ali taj deveti april mi najteže pada. Tada bih samo da šutim i da me niko ništa ne pita!”
Ovako za Blic povodom 10 godina od tragedije u Velikoj Ivanči, kada je Ljubiša Bogdanović (60) pobio svojih 13 rođaka i komšija, među kojima su bili Jovana Despotović (21) i njen sinčić David (2), započinje svoju priču Bojana Marinković Milutinović, sestra bliznakinja ubijene Jovane.
Ulica u Velikoj Ivanči postala je pusta, nakon što je Ljubiša Bogdanović (60) 9. aprila 2013. godine, nakon što je ubio sina Branka (42) i majku Dobrilu (83), a ženu Javorku ranio, krenuo po komšiluku u krvavi pir u kojem je ugasio 13 života – ubio je šest muškaraca, šest žena i dvogodišnjeg dječaka.
U svega tri porodice tada niko nije ni povređen, dok su Aleksandar Stekić (35) i njegov otac Radoje ostali bez dve najbitnije žene u porodici – ubijene su Aleksandrova majka Dragana (50) i baka Danica (78).
Jovana Despotović (21) prijavila je policiji Ljubišu koji ju je nekoliko sekundi kasnije ubio dok je u rukama držala sinčića Davida (2), a da nije bilo ne, komšije pričaju, vjerovatno bi pomahnitali čovjek i ostale komšije ubio.
Njena sestra Bojana, otvorila je svoju dušu za Blic povodom 10 godina od ove tragedije, a kako kaže, svi joj mnogo nedostaju, ali sestra najviše. Svakog dana mi sve više nedostaje. Sanjam je često… Baš sam je pred 9. april sanjala i u snu mi je rekla: “Ja vise ovako ne mogu, ti meni mnogo nedostaješ” i zagrlila me. I bilo mi je tih dana mnogo teško, ali sam se osjećala kao da je stvarno bila sa mnom i da me je zagrlila. Najteže mi je za slave, dječje rođendane, za moj rođendan…Kada su njihova mjesta prazna… – kaže naša sagovornica.
Bojanini bol i tuga zbog gubitka nikada se nisu smanjili, rane koje ima na duši sve su dublje. Kako kaže, sve bi dala da su živi… Od tada me ništa više ne može potpuno usrećiti. Svaka sreća je bez njih nepotpuna… Ponekad pomislim “Mogli bismo ove nedelje kod Joke” pa se trgnem u sekundi i vratim se u realnost da ih stvarno nema. Prošlo je 10 godina, ali ja imam osjećaj kao da je juče bilo. Bol je ista i godinu dana poslije toga i sada kada je prošlo 10 godina…- priča sestra ubijene Jovane.
Kako dodaje, David bi sada bio peti razred, a ona ga stalno zamišlja kakav bi to veliki dječak bio.
– Bio bi isti razred kao moja ćerkica. Radili bi domaći zajedno, Jovana i ja bismo im sastavljale teme za pismeni…Zašto nam je oduzeto sve to? – priča sestra slomljena od tuge.
Kaže, na groblje ide često. Tamo sjedne, isplače se. Ode u kuću gde je njena sestra živela sa sinom, suprugom i njegovom porodicom.
* Teški su to momenti i preteški, ali valjda ti Bog da snage onoliko koliko možeš izdržati…- kaže Bojana koja je pijre tri godine dobila sina. Dala mu je ime po svojoj sestri.
– Želja mi je bila da se zove Jovan, po mojoj Jovani, da bih slušala svakog dana to ime…Samo se pitam “zašto”? Zašto su mu svi ti ljudi bili krivi? Šta mu je mali David zgriješio a bio je veselo razigrano dete koje je cijeli komšiluk uveseljavalo. On, monstrum se prvi veselio na njegovom krštenju…. Ne znam kako je mogao… Ne znam… – zaključuje ona.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
